MBZ

Ivan Fedele: skladateljske bilješke

Ususret svojemu gostovanju na 30. MBZ-u, veliki talijanski skladatelj Ivan Fedele podijelio je svoje skladateljske bilješke.

Arcipelago Möbius (2004.)

skladba je za poseban sastav, jer se gudački trio koji prati klarinet sastoji od violine, violončela i kontrabasa. Struktura se može podijeliti na devet formalnih otoka u kojima se naizmjence mijenjaju različite kombinacije boja zvuka u skladu s kriterijima stalnosti ili isprekidanosti. Te različite kombinacije realiziraju se korištenjem ne samo različitih kombinacija instrumenata (svi instrumenti, tri instrumenta, parovi i solo dionice), već i različitih registara. Spominjanje Möbiusa, njemačkog matematičara, aludira na neke od njegovih geometrijskih likova, kao što je npr. poznati “prsten”. Dali su mi ideju, metaforu, sliku. Upravo iz tog razloga cijelo djelo naginje cikličkoj formi u širem smislu te riječi. Radi se o donekle kontradiktornoj cikličnosti, stvaranju teksture isprepletenih figura ili boja, tako da se s percepcijskog gledišta odmiču od ideje početka i kraja te umjesto toga stvaraju idealni kontinuum, dohvaćen u preciznim trenucima, ali nikad prekinut. Klarinet i gudački trio često su predstavljeni kao dvije suprotstavljene strane, što dovodi do kratkog spoja pri svakom njihovu susretu, kratkog spoja koji preuzima snažnu funkciju formalnog signala, poput kakve vremenske točke koja, kada se ponavlja, označava glavne odjeljke sveukupne forme.

 

Immagini da Escher (2005.)

treća je skladba, uz Ali di Cantor za veliki ansambl i Arcipelago Möbius za klarinet, violinu, violončelo i kontrabas, napisana posljednjih godina, a inspirirana matematičkim, geometrijskim i figurativnim principima. Escher se često koristio Möbiusovim geometrijskim prikazima (posebno njegovim poznatim “prstenom”) u predočavanju vizualnih multidimenzionalnih paradoksa kod kojih koncepti početka i kraja kao da nemaju prostorno značenje već pripadaju vremenskoj dimenziji. Escher, koji je na određeni način preteča fraktalnih slika, predočuje metageometrijske slike u kojima se “veliko” često odražava u “malom”, upravo kao što je detalj često odraz cjeline. Iz tih pretpostavki moja skladba, nastala kao komentar na Arcipelago Möbius, izvlači mnoštvo maštovitih prijedloga koji geometrijsko i figurativno značenje prenose na estetičku i pjesničku dimenziju zvuka, iz “genetičke” kompozicije i šire strukturne organizacije. Forma je podijeljena na odjeljke koji su ugrađeni jedan u drugi bez primjetnog predaha među njima. Mogu se raspoznati tri dua: dvaju puhačkih instrumenata (flauta i klarinet), dvaju gudačkih (violina i violončelo) i dvaju rezonantnih (klavir i vibrafon). Dijalektika djela postiže se njihovom fuzijom i dezintegracijom, forma se stalno preobražava i osmišljena je bez početka i kraja, zapravo više kao skup pojava stalnog tijeka koji skladatelj tu i tamo zapaža.

 

Mudrā (2013.)

je pojam iz sanskrta koji ima mnogo sličnih značenja: “pečat/žig”, “znak”, “simbol” i “simbolična gesta”. S vremenom je riječ prešla iz upotrebe u svakodnevnom jeziku gesti u eksperiment simboličke komunikacije u umjetnosti te se potom preobrazila iz figurativne ikone u ritualni element. Mudrā je naslov koji dobro odgovara skupini pjesničkih i estetskih pojava koje karakteriziraju mnoga moja nedavna djela, u kojima sam gotovo napustio raniju “narativnu” dimenziju u kojoj “figure” žive poput likova u apstraktnoj priči. Sada se radije fokusiram na “razotkrivanje” intimne prirode zvukovnih aglomeracija koje su slušatelju predstavljene kao “skulpture”. Te “zvukovne skulpture” postoje u svojoj globalnosti neovisno o vremenskoj dimenziji kroz koju se, međutim, razotkriva njihova priroda. Priroda čije su tajne, mogli bismo reći, “razotkrivene” kroz različita gledišta ili kroz prosvjetljenja koja su više ili manje djelomična, snažna ili obojana, te prikazuju svoje unutarnje kvalitete: profil mase, glatkoću ili hrapavost površina, prozirnost ili gustoću tvari te igru sjena koje se mijenjaju ovisno o kutu svjetlosnog pojasa koji ih pokriva ili o gledištu. Skladateljski postupci stoga daju prednost formalnim postupcima sličnijima anamorfozi nego metamorfozi, dok sam sa srodnim tehnikama počeo eksperimentirati 2005. godine i djelom Immagini da EscherMudrā ima tri dijela, odnosno tri “skulpture”. Premda se razlikuju po “prirodi”, sve pokazuju “ritualni” karakter po kojemu se razaznaje ne samo njihova unutarnja priroda nego i njihova slušna percepcija. Mudrā je napisana za ansambl Lemanic Modern i za mojeg prijatelja Williama Blanka te im je i posvećena.

 

X-tension II* (2018.)

Strategija skladanja temelji se na različitim načelima preoblikovanja boje zvuka s pomoću heterofonije koja se proteže kroz cijelo djelo. Različita dua ponašaju se tako da slušatelj može identificirati pet regija složene karte, regija koje se međusobno suprotstavljaju ne samo u vremenu, već i u prostoru, tako da se dua identificiraju kao izvori zvuka smješteni na različita mjesta. Skladateljski postupak, dakle, iskorištava velik broj “geometrijskih” prikaza i matematičkih proporcija, kako u dijakroničkom (trajanje u vremenu), tako i u sinkroničnom smislu (intervalski odnosi koji tvore boju zvuka). Prvi se dio temelji na akustičnom principu udara-rezonancije koji se širi na fraktalni način (“malo” se odražava u “velikom” i obrnuto) u živahnoj igri unakrsnih referenci, odjeka i rezonancija. Nasuprot tome, drugi se stavak odvija u nižim registrima instrumenata i razvija se po principima ponavljanja koji “telurske” figure stavlja u petlje koje se razvijaju u vodećoj liniji dua klavir-udaraljke. U trećem dijelu ritamski ostinato u visokim registrima instrumenata izvlači prodoran, ali istodobno razigran profil, zvuk zveckanja koji je u oštroj suprotnosti sa sumornom naravi prijašnjeg stavka. Pet dua još jednom na različite načine pridonose razvoju glazbenog diskursa, razmjenjujući uloge ritamskog pedalnog tona i punktuacije. Na kraju, posljednji se stavak temelji na načelu rezonancije i njezina izobličenja. Ovdje je vođa klavir (odvojen od udaraljki) koji istražuje širok raspon frekvencija kroz punktualističke figure koje iza sebe ostavljaju zvukovne brazde što ih nastavljaju drugi instrumenti u tri različite varijante: jednostavna rezonanca, fragmentacija zvuka kroz silovita pizzicata i distorzija samog zvuka.

 

Ivan Fedele

Foto: Ugo dalla Porta