MBZ

Intervju s koreografom: Giuseppe Spota

 

Plesači su vidno uživali na probama, a to se na sceni još i potenciralo, što onda snažno dopire i do publike. Koliko im je bilo lako uživjeti se u temu?

U radu uvijek polazim od iskrenosti. To je uvijek prva stvar koju ljudi primijete i primaju, pa onda daju. Osjećaju se snažno kao grupa, a većinu predstave i jesu svi na sceni, 70% je kolektivnih scena. Riječki Balet je sjajan, lijepo je raditi s njima.

Taj u predstavi tematizirani, nazovimo, problem tiče se svih nas na isti način.

Ima li predstava tematske dijelove?

Tri su dijela. U prvom dijelu svi su u bijelom, kao prazni bijeli listovi papira. Kao što su i bebe koje tek čeka ispis života. Ali ove bebe pužu naopako. Taj dio zovem „Pacman”, kao poznata video igrica, što se prepoznaje i u glazbi. U drugom dijelu, plesač je odjeven u crveno odijelo heroja, s lažnim mišićima, kao prototip heroja, onako kako ih zamišljamo. Kada povučemo paralelu – mlade generacije ne boje se odjenuti bilo što. Što se čudnije odjeneš, to si više cool, to si bolji. S Petrom Pavičić radili smo na superherojskim komadima odjeće koji su u isto vrijeme fashion. U drugom dijelu, kojeg zovem i „Površnost”, dolaze tri dame koje izgledaju kao da su na fotografiranju za Victoria Secret. Četvrta djevojka promatra, a njih tri, tako „savršene”, izolirale su i odbacile tu djevojku.  Tri površne dame dolaze kao nedodirljiva grupica, a zapravo svaka za sebe misleći „ja sam najbolja, ja sam najvažnija”. Uslijedi duo koji se temelji na činjenici da uvijek kada sanjarimo o nekome, zamišljamo najbolju verziju te osobe i veze. Tako i ta neprihvaćena djevojka zamišlja superheroja koji je dolazi spasiti i osnažiti. Za mene je to ideja usamljenih pretraživanja na internetskim tražilicama. Dalje, vidimo duo u kojem je djevojka slaba, a pronalazi i dobiva podršku i poticaj, superheroj je ideal, sve je gotovo kao san. S crvenim plaštom djevojka postaje hit, originalna i posebna. No, sada pak nju svi požele oponašati i opet imamo jednoličnu masu. U trećem dijelu su svi na sceni i pokazuju „nije me briga ni za koga, ni za što, želim biti sam sa svojim odrazom, ja sam najvažniji”. Za kraj ostavio sam nešto što budi nadu, ipak smatram da je važno imati nadu.

Predstavu ste podijelili u tri dijela, kako biste ih naslovili?

Životno, od rođenja i puzanja, preko površnosti, do odraza.

Netko će možda vidjeti sve upravo onako kako je zamišljeno, prepoznati ideju, možda materijal jest čitko prikazan. No, htio sam da priče ostanu otvorene i potpuno slobodne za interpretaciju, da svatko može shvatiti na sebi blizak način.

Sve o čemu predstava govori je poražavajuće za najnapredniju vrstu na Zemlji. Ali vi ste u predstavu unijeli i dozu humora.

U tome što nam se događa ima i humora i tužne istine. Nismo željeli biti predramatični ni pretjerivati s prikazivanjem situacija. Treba biti smiješno, ali zapravo uopće nije smiješno.

Primjerice, postoje natjecanja, konstantno suparništvo - napraviti što više različitih poza u 15 sekundi. Bilo tko se može natjecati, prihvatiti bilo kakav izazov, a onda vidite djecu i mlade koji se oko toga silno trude, zatim se bira pobjednik, oni koji izgube onda su u depresiji... Ljudi, koliko vremena gubimo! Za što? Puno je referenci na to u ovoj predstavi, naznačuje se prolazak vremena, proticanje. Svi su toliko zaljubljeni u sebe da vide samo vlastiti odraz.

Brojne poruke proizlaze iz ove predstave. Koju biste istakli kao najvažniju?

Svi ćemo u nekom trenutku biti na vrhuncu svojih života, karijera, uspješni i najbolji, svatko od nas. A onda se suočiti sa starošću. Za mene, iza snažnog čovjeka, uvijek je druga snažna osoba. To je dio koncepta. Na početku, predstavu otvara upravo dvoje takvih, stvarnih ljudi. Vraćaju nas u prošlost, u ono što bi trebalo biti, oni su prototipovi, ali heroj s velikim crvenim plaštom je umoran. Na kraju, nakon kaosa i nereda trećeg dijela, taj par podsjeća nas: „smirite se ljudi, ne morate uvijek biti vrhunski,  sjetite se vremena kada smo znali biti u miru”. Želio sam završiti s nadom. Moramo imati nadu.

Na koji dio DNA suvremenog čovjeka posebno ukazujete?

U koreografiju sam ugradio i ideju pokretnog i harmoničnog DNA koji ujedno podsjeća i na bezvremeno, beskonačno, vječno. Svi mi imamo početak, od puzanja rastemo, doživljavamo vrhunac života, pa starimo. Tu je bit – zašto ne možeš biti svoj, ne moraju svi biti slavni. Jednostavnost života je prekrasna. Zašto ne biti svoj?! Svi su slavni, nitko nije slavan, nitko ne mari ni za koga osim za sebe, na tisuće novih „slavnih” lica svaki dan.

Neki dijelovi izgledaju pomalo kao da se radi o isključivo neinteligentnom nagonskom plemenu budućnosti.

Tako je, kao ovce. Ne iz budućnosti, to već jest tako. Kada jedan učini nešto, svi ostali zaslijepljeno vjeruju da je nešto cool i slijede „vođu” upitnih kvaliteta utapajući se u jednakosti.

Na koji način ste pristupili scenografiji i kostimografiji s Petrom Pavičić? Kako dočaravate i virtualni i realni prostor?

Imamo blokove, kocke koje su s tri strane crne, dok je jedna strana poput ogledala/ekrana. Scenografija je u neprestanoj mijeni, iz skučene, tužne, samotne sobe prelazi u snovite scene, pa u prostor gdje se na internetu objavljuju fotografije, zatim postaje reflektirajući objekt, itd.

Jako je važno koju poruku šaljemo i kostimima. Svi djeluju jednostavno, minimalistički, a kroz tijek predstave dodaje se boja, iz bijele, preko crvene, do blještave, reflektirajuće srebrne.

Novoskladana glazba, iako protočna i ritmična, povremeno se čini vrlo zahtjevna za plesače kada se dugo nemaju za što „uhvatiti”.

Da, želio sam dočarati pravi životni stres na sceni.

Kako je tekla suradnja sa skladateljem Franom Đurovićem?

Dao sam Frani Đuroviću ideju što bih uopće radio. Poslao je potom zaista mnogo sjajnog materijala, pa sam birao iz toga što i u kojem smjeru razvijati dalje, a nadopunjavali smo skladbu još i za vrijeme koreografiranja.

Glazba je izvrsna. Osim elektro glazbe, namjerno takve da je u nekom trenutku jednostavno više ne možete slušati, čujemo i klavir primjerice, neizbježan u intimnom solu ili duetima. Htjeli smo da se prepozna ljubav, nada, jednostavnost.

Može li kome takva elektro glazba zasmetati?

Moguće. Međutim, ta je elektro glazba dio moderne kulture, dio današnjeg društva. Ne možemo to zaobići kada govorimo o temi kojoj smo se posvetili, zar ne?

Kada koreografirate nove predstave, kakvu glazbu preferirate? Koje vas teme u radu najviše inspiriraju?

Volim raditi na sve vrste glazbe. Volim nuditi sve boje naše kulture. Nije li  divno izložiti kulturu koju su nam ostavile važne povijesne ličnosti? Ti ljudi iz prošlosti postali su slavni samo zato što su umjetnici, iz svojih strasti, ne iz ispraznih želja da postanu slavni. Bili su jednostavni ljudi. Vivaldi nije govorio za sebe: „Jednog dana, stoljećima kasnije, govorit će o meni, o mom uspjehu”, a bio je slavan već tada.

Trenutno sam zaokupljen temom uspjeha - kako je netko postao uspješan, što je za nekoga uspjeh. Netko je sretan samo zato što pleše i što je dio baletnog ansambla, netko želi biti najbolji na svijetu, želim čuti što je nečiji san. Smatram da puno toga ne dopušta da shvatimo što putem uništavamo. Ljudi stavljaju postove predivne prirode, a onda putem kući bacaju smeće. Mislim da smo postali površni. Imam osjećaj da smo više izolirani. Ne slušamo se više, ne čujemo se. Ne komuniciramo. Političari ne brinu.

Nadam se da ćemo shvatiti jednog dana i znati biti sretni.

Radim sa srcem, a iza sebe uvijek želim ostavljati poruku. Ne želim biti slavan.

Tko je vaš heroj?

Puno je ljudi koji su moji heroji. Moj heroj je netko tko je spreman odreći se nečega zbog mene. Imam ih nekoliko.

 

Razgovarala Andrea Labik