MBZ

Izabrani finalisti natjecanja 5-Minute Piano Concerto

U subotu i nedjelju, 8. i 9. listopada 2016., u prostorijama Hrvatskog društva skladatelja susreli su se neki od najvećih europskih autoriteta za suvremenu glazbu kako bi kao članovi prosudbene komisije, evaluirali pristigla djela na MBZ-ovo natjecanje 5-Minute Piano Concerto Competition. Johannes Kalitzke (dirigent i skladatelj, Njemačka), Berislav Šipuš (dirigent i skladatelj, Hrvatska) te Daan Vandewalle (pijanist, Belgija) pred sobom su imali nimalo lak zadatak – od ukupno 182 pristigle partiture izabrati 10 najuspjelijih koje će se izvesti u travnju 2017., na 29. MBZ-u, a među njima se skriva finalist od kojeg će MBZ naručiti cjelovečernji klavirski koncert.

 

Finalisti Natjecanja 5-Minute Piano Concerto su:

 

Christina Athinodorou, Cipar

Evan T Gallagher, Sjedinjene Američke Države

Elvira Garifzyanova, Austrija

Daniele Gasparini, Italija

Chris Hung, Hong Kong

Juro Kim Feliz, Kanada

Theofilos Lamprianidis, Grčka

Harald Muenz, Njemačka

Bruno Vlahek, Hrvatska / Španjolska

Josué Zamora, Meksiko

 

Izazov za prosudbenu komisiju bio je veći time što se radilo o 5-minutnim djelima, neuobičajenima za opsežnije forme poput klavirskog koncerta. Što su o samom procesu rada i pristiglim djelima rekli članovi komisije? Kojim su se kriterijima vodili pri ocjenjivanju partitura?

Daan Vandewalle: S ovakvim procesima se profesionalni glazbenik susreće gotovo svakodnevno što pomaže u situaciji kada moramo procijeniti ovako velik broj djela. Ono što ja osobno tražim, a možda je to i jedan općenit odgovor, jest osjećaj koji skladatelj prenosi na djelo - da zaista mogu zamisliti što je htio dobiti u stvarnom zvuku, u izvedbi. Stoga je za mene jedan od važnih kriterija moći osjetiti da je skladatelj sposoban prenijeti njegovu ideju i osjećaj u dobu kada je trend pisati glazbu na kompjuteru.

Johannes Kalitzke: U ovom kontekstu mislim da je jako važno razlikovati domaću zadaću od pravog skladanja. U mnogim djelima vidljivo je da su skladatelji savladali kompjuterski program za pisanje, ali to ne znači da je rezultat toga prava skladba. Skladba počinje od ideje, a zatim se izabire na koji način će se zapisati. Ponekad se desi da skladatelj krene iz drugog smjera- krenu pisati bez ideje i vjeruju da stvaraju glazbu. U tom se slučaju radi o vježbi iz pisanja. Ovdje je pristigao i jedan dio partitura čiji su autori bili „zatrovani“ idejom o pisanju, umjesto idejom o stvaranju glazbe. A to se odmah vidi na prvoj stranici. No, s druge strane, pristiglo je puno djela koja su zaista zanimljiva i u kojima se može vidjeti da je skladatelj imao ideju o rezultatu jer kad se sklada mora se razmišljati i o slušatelju. Neka su djela jako dobar spoj zvukovnih boja i ovih deset izabranih skladbi zaslužuju da ih se čuje. Neki su skladatelji jako vješti u pisanju, ali kad se djelo odsvira ispadne da ne funkcionira. I ovdje smo mi da ocijenimo funkcionira li zapisano u praksi. Ponekad partitura izgleda uredno, ali može biti da sviralački ne funkcionira. Primjerice, primili smo jednu partituru koja je zapisana tako da bi je trebala dva pijanista odsvirati. Tu se vidi da je autor napisao djelo preko kompjutera, a nije imao ideju o tome može li to pijanist zaista odsvirati.

 

Kao pijanist, vrsni interpret klavirske literature 20. i 21. stoljeća Daan Vandewalle odsvirao je (i bio nagrađivan za svoje izvedbe) cjelokupne klavirske opuse Charlesa Ivesa, Györgyja Ligetija, Johna Cagea ili Witolda Lutosławskog. Nije odolio prosvirati i pristigle partiture te je angažirano komentirao koji je njemu kao izvođaču bio najvažniji kriterij.

Daan Vandewalle: Zamislite da morate s obje ruke svirati u niskom registru na klaviru, pa se odmah u vrlo brzom tempu s obje ruke preseliti u visoki registar. To je moguće samo na kompjuteru! Ali realna fizička akcija je nemoguća! Ja sam se najviše usredotočio upravo na taj aspekt – na koji su način skladatelji nizali note i akorde. Jesu li ih samo nizali bez logike ili su razmišljali o izvođaču. Dakako, neka su djela stilski bila vrlo tradicionalna, u pedagoškom smislu dobre vježbe, ali neprikladne za Biennale.  Također, ono što je Johannes istaknuo je jako važno – da se razdvoje djela koja na papiru izgledaju kao zanimljiva suvremena glazba od realnosti koja se skriva iza nota. Jer ponekad notacija može biti maska nečemu nemogućem i ružnom. Stoga mislim da je u ovom žiriju svaki od članova ujedno i glazbenik koji svaki tjedan izvodi glazbu pred publikom. Jer ukoliko promatrate djela sa čistog teoretskog stajališta bez zamišljanja djela u praksi, to može biti opasno. Srećom, ovdje tome nije bilo tako i s tim sam jako zadovoljan!

 

Godine 2015., kada je održano 5-Minute Opera Competition bilo je ukupno 91 prijavljenih. Sada, 5-Minute Piano Concerto Competition broji gotovo udvostručen broj prijava koje su stigle iz različitih zemalja – od Sjedinjenih Američkih Država, brojnih europskih zemalja, Japana, Južne Koreje, Meksika, Južnoafričke Republike... Također, dob skladatelja je bila različita te se moglo očekivati da će se i njihov skladateljski izričaj razlikovati.

Berislav Šipuš: U partirurama smo tražili suvremeni glazbeni jezik koji je primjeren tradiciji Biennala, bili smo otvoreni za sve stilove i glazbene ideje koje smo mogli vidjeti, a vidjeli smo ih zaista različite. Imali smo vrlo tradicionalnih partitura, ukorijenjenih u pozitivni konzervativizam, kao i vrlo suvremenih. Kao što su kolege rekli, bilo je jako važno promotriti ono što će se dogodit na izvedbi. Kako će to zvučati uistinu uživo.  Osim pomoći našeg kolege pijanista, koji je tu i tamo prosvirao neku klavirsku dionicu, mi praktički nismo slušali nikakve zapise, nego smo gledali i pokušali „čuti“ partituru kroz vizualni doživljaj. I to mislim da je iskustvo kolega iz žirija jako bitno, jer taj tip iskustva koji može prenijeti partituru iz vizualnog u auditivni doživljaj je jako važan kod ovakvih situacija. Mislim da se radilo vrlo pošteno, brzo i efikasno. Htjeli smo nešto svježe, nešto dobro, nešto što će publici prilikom izvedbe ostaviti dojam. Moj strah je bio - a čini mi se da smo to uspjeli izbjeći - da izaberemo kompozicije koje se ne razlikuju jedna od druge i da će 50 minuta koncerta zvučati kao jedna skladba. Pazili smo da u tih deset skladbi uđu različiti rukopisi.

 

Vremenski limitirajuća forma od 5 minuta bila je izazov skladateljima koji su bili primorani „pokazati što umiju“ u vrlo malo materijala, te nisu imali prostora razvijati svoje glazbene ideje. Svi članovi prosudbene komisije složili su se kako je taj izazov izvrstan način konciznog skladanja, što je za neke autore bio problem, a neki su vrlo uspješno savladali ograničenja koja Natjecanje nameće.

Johannes Kalitzke: U pet minuta trajanja skladbe vrlo je malo vremena, stoga se mora skladati tzv. „fingerprint music“. Sam zadatak trebao bi biti vrlo izazovan – pronaći jednu ideju koja dobro funkcionira i objasniti ju je pet minuta. S obzirom da nema mjesta za razvijanje ideja, skladatelj mora biti jasan odmah na početku.

Daan Vandewalle: To može biti problem. Poznajem skadatelje koji su majstori minijature i glazba im je fantastična kada traje najviše 5 minuta. Kada pišu duge komade, ne funkcionira. I obratno – neki skladatelji su genijalni u komadima koji traju četirisata, potreban im je prostor.  Svako natjecanje ima svoja pravila, odnosno ograničenja, ali osobno mislim da je ovo sjajna ideja, posebice stoga što moramo izabrati deset skladbi, a ne samo jednu. Čini mi se da su svi izabrani skladatelji prilično mladi i kao takvi dobili su priliku čuti vlastiti rad u profesionalnim uvjetima.

Berislav Šipuš: Meni se čini da je za skladatelje bio ovdje problem napraviti oblik u pet minuta. Bilo je bitno da djelo ima određeni luk, oblik koji ima glavu, rep. Jako je važno i to da smo u preliminarnim gledanjima (dok smo odvojeno gledali) izdvojili oko 17 partitura koje su već unaprijed dobile tri glasa. Tako smo s otprilike 25 partitura ušli u drugi krug. Profesionalni i stručni kriteriji i prosudbe su nam bili usklađeni. 

×