MBZ

Zatvaranje festivala: razgovor s Franom Đurovićem

Drugu godinu zaredom skladatelj Frano Đurović predstavit će se biennalskoj publici baletnom praizvedbom te mu je pripala čast zatvaranja ovogodišnjega, jubilarnog izdanja Festivala. U povodu ovoga važnog ostvarenja, zamolili smo skladatelja da s nama podijeli svoje kuteve gledanja na Biennale, ali i da nam otkrije štogod o nadolazećemu baletu "Hero is Tired". Također, zanimalo nas je i njegovo mišljenje gdje i kako danas živi suvremena glazba.

Što za Vas predstavlja sam Biennale, kao i rad na njemu? S vremenskim odmakom, kako biste sagledali njegovu putanju kretanja?

U jednom sam nedavnom intervjuu izjavio da strahujem da će nam se Biennale, uz koji smo odrasli i koji se još u svijetu cijeni, pretvoriti u nešto slično provincijskoj školskoj priredbi. I dalje tako mislim. A najgore tek dolazi, kako mi se čini. Nažalost. Molio bih da me se ne shvati kao nekog zajedljivca ili skladatelja koji zahtijeva da niti jedan koncert ne prođe bez njegova djela, nego bih naglasio da je meni uistinu jako stalo do Festivala. Neko sam vrijeme bio i njegov umjetnički savjetnik te sam u Predsjedništvu, odnosno sadašnjoj Skupštini predstavnika HDS-a, i mogu reći da dobro poznajem situaciju iznutra. I nije dobro.

Još jedan Biennale i još jedan balet. Kako je do toga došlo? 

Ne znam točno, zapravo. Prošli balet My Name Is Nobody stvorili smo 2011. u vrlo skromnim uvjetima, a rezultat je bio dobar, zadovoljan sam. Koreograf je bio Massimiliano Volpini, jako dobro smo kliknuli, odlično surađivali, a plesači su također bili motivirani. Možda je došao red da moje skladbe ne pune rupe u programu MBZ-a ili spašavaju kolege koji ne stignu napisati djelo na vrijeme, pa mene dopadne zadatak da u zadnji čas napišem nešto i tako spasim stvar. Osim toga, radio sam puno u teatru, znam kako stvari funkcioniraju, pa je valjda i to jedan od razloga. A možda i zato što ću ponovo raditi elektroničku glazbu, pa ne treba dodatno platiti dirigenta, korepetitora i ansambl. Tko zna?

Što vam balet kao žanr dopušta i daje, a što druge glazbene vrste ne? 

Ako znate što radite i vladate zanatom, glazbena vas vrsta ne bi trebala sputavati. Imam jasnu viziju zvučne slike, no puno će toga, naravno, ovisiti o koreografu i plesačima. Vidjet ćemo. Sigurno ću biti prisiljen činiti neke kompromise, takve su situacije neizbježne u glazbeno-scenskim djelima. I to je zapravo sasvim u redu; vizualna slika mora biti ravnopravna onoj zvučnoj, glazbenoj. Ipak, tko me poznaje i dovoljno je pažljiv, zna da ću zasigurno 'podvaliti' neke svoje ironične momente. 

O djelu Hero is Tired još ne znamo puno, osim da ste posegnuli za svojom učestalom inspiracijskom praksom – onom referiranja i, na izvjestan autorski način, recikliranja diskursa popularne glazbe. Recite nam nešto više o djelu. 

Ne mogu vam puno reći, djelo je u nastajanju. Koreograf Giuseppe Spota i ja dopisujemo se elektroničkom poštom, poslao sam mu više od sat materijala, a još barem toliko napravit ću do susreta u Rijeci krajem veljače. Tek tada krenut će pravo kreiranje baleta koji će u konačnici trajati pedesetak minuta. Vidio sam skicu scenografije i mogu reći da mi se sviđa. A za inspiracijski moment koji je rezultirao ovim naslovom 'krivac' je Arsen Dedić i njegova zbirka pjesama Zidne novine. Jako mi se sviđa Arsenov pametni sarkastični humor; kao što mi je humor i inače vrlo bitna životna komponenta, iako se možda i ne bi reklo.
Da, točno je, referiram se često na pop glazbu, imena mojih skladbi u posljednjih nekoliko godina uglavnom su stihovi pojedinih pop pjesama koji su me 'dotakli', no pojedini je stih ono što odabirem kao referencu, nikako glazba. Da spomenem tek neke od tih recentnijih kompozicija: Iza prozora nemirnog sna (2018.) (Azra), Check Ignition And May God's Love Be With You (2018.) (David Bowie),  She's Walking Through the Clouds (2016.) (Jimi Hendrix), i još mnoge druge. S druge strane, moje reference ne proizlaze uvijek iz pop glazbe. Veliko vrelo inspiracije za mene je bio i ostao i Miroslav Krleža i njegovi vječni književni dragulji. Njegov roman Na rubu pameti  'posudio' je naslove stavcima ciklusa mojih elektroničkih skladbi Kraljevska mala prodaja pogleda na svijet.

 

Kako gledate na mjesto koje danas živi suvremena glazba? 

Sve se pretvorilo u biznis, pa tako i glazba. Umjetnost umire. Gotovo je. Možete se ili prodati, raditi 'điđe' ili doma biti kreativac s hrpom neizvedenih djela u ladici. To je uglavnom to. Možda i griješim, volio bih da je tako. Vrlo često radim 'điđe' i ne sramim se toga, treba preživjeti.

Čitajući o vašim radovima i njihovoj koncepcijskoj pozadini, naletjela sam na Vaš artist's statement u kojemu pojašnjavate kako jedna određena skladba (također naslovljena stihom iz jedne pop pjesme) predstavlja borbu protiv tradicije koja želi, na kraju, sebi iznaći nešto novo, nešto poput 'obezglazbljene' glazbe. Što za vas znači taj musicless music, ima li takvoj koncepciji mjesta i u Hero is Tired

Drago mi je da je napokon netko to primijetio, hvala vam. Moj rad prolazi prilično nezapaženo, jedan od razloga je vjerojatno taj što sam očito prilično introvertiran, drugi jer se ne ulizujem moćnicima u tom svijetu, a treći je taj da je većina muzikologa prilično površna i potpuno nezainteresirana za zbivanja u hrvatskoj suvremenoj glazbi. Bio bih sretan da netko želi vidjeti partituru i da me pita nekoliko riječi o djelu, o tehnici, o instrumentaciji, o konceptu. Ono što radim, čemu težim, malo koga zanima; i ovo nije kukanje, već puko primjećivanje. No zanemarimo sada to; već sâm rad i osjećaj stvaranja, promišljanje, koncepcija, kreiranje mojih vlastitih boja zvuka, sve me to jako veseli. Zato sam, u konačnici, i studirao kompoziciju. 
Musicless music, ili kako Vi to još bolje nazivate 'obezglazbljena glazba', sigurno nisam ja izmislio. U literaturi se skladbe takvih koncepata pronalaze u posljednjih pedesetak godina. U ovom baletu koji je tek u nastajanju možda će biti takvih elemenata, to još ne znam. Ali do tog sam 'mojeg načina' došao promatrajući svijet oko sebe i promišljajući, primjerice, o pitanju – ima li suvremena glazba uopće smisla, ima li suvremeni način života uopće smisla, ima li bavljenje umjetnošću uopće smisla?

Čemu se veselite vezano uz ovogodišnji, jubilarni MBZ? 

Veselim se premijeri baleta, to je jedna kvačica više i idem dalje. Puno je obaveza u 'stvarnome' svijetu: bavljenje djecom, a treba i preživjeti, raditi 'điđe', platiti kredit, račune...

 

Razgovarala: Martina Bratić

Foto: Anastazija Vržina