MBZ

Uz praizvedbu "Nevidljivih gradova": razgovor s Filipom Fakom

U vašoj se biografiji na poseban način apostrofiralo Biennale. No, recite nam, nešto neposrednije, što za Vas to višedesetljetno biennalsko iskustvo znači?

Možda će to zvučati kao klišej, ali Biennale je za mene od samoga početka predstavljalo svojevrstan 'prozor u svijet'. Kao i za svakog klasično školovanoga glazbenika, koji u svojemu svakodnevnom radu funkcionira više kao restaurator negoli (su)kreator, susret s tolikim mnoštvom živih i suvremenih ideja sa svih strana svijeta za mene je iskustvo koje se ničime drugim ne može zamijeniti. Iskustvo 'oživotvorenja mrtvog slova na papiru' u izravnoj suradnji i komunikaciji sa skladateljima, sijaset novih muzičkih jezika ili 'narječja', upoznavanje različitih estetika, razmišljanja i pristupa glazbi, suvremenih tehnika sviranja... Sve to skupa je beskonačno inspirativno i edukativno, otvara nove horizonte u promišljanju glazbe i života uopće te za svakoga glazbenika – koji Biennalu pristupa otvorenog uma i srca – predstavlja uvijek veliki iskorak u kontinuiranome procesu napredovanja i traženja umjetničkih istina.

I omiljeno i mrsko pitanje – kako biste Vi sagledali biennalski prostor u relacijama kategorije 'prije i poslije'?

Na to pitanje mi je teško odgovoriti, i to iz više razloga. Biennale je živi organizam, i to organizam kompleksne strukture, pa vjerujem kako je nemoguće (a bilo bi vjerojatno i umjetnički nepravedno) nešto generalizirati o Biennalu kao o jednoj totalno sagledivoj pojavi. Svaki koncert, odnosno događaj na Festivalu, toliko je poseban i specifičan, čak štoviše – kao i svako djelo, svaki kompozitor, svaki izvođač koji tvori jedan glazbeni multiverzum koji izmiče bilo kakvoj jednostavnoj i jednoznačnoj definiciji. Nadalje, tu je i nedostatak vremenske distance, a koja je uvijek potrebna da se određena umjetnička pojava 'probavi' te se eventualno iskristalizira kao više ili manje vrijedna, ili kako bismo već taj proces mogli nazvati. Stoga, kada bih pokušao odgovoriti na Vaše pitanje kada je bilo bolje, vjerojatno bih mogao reći nešto poput: „Uvijek, pa i sada“.

Osvrnimo se na posljednje izdanje Biennala, koje je u svojoj koncepciji predstavilo i 5-Minute Piano Concerto Competition, a u izvedbi jednoga koncerta ste i sami sudjelovali. Kakvo je to iskustvo za Vas bilo?

5-Minute Piano Concerto Competition  je, unatoč nazivu koji zvuči podosta bezazleno, bio jedan poprilično ozbiljan i kompliciran projekt, u kojemu sam pred sobom imao zadatak izvesti čak deset petominutnih klavirskih koncerata u istoj večeri, uz festivalski ansambl sastavljen ad hoc od ponajboljih hrvatskih instrumentalista pod vodstvom maestra Aleksandra Kalajdžića. Ako bi netko mogao pomisliti da će minijaturni klavirski koncert, zbog svojih malih gabarita, biti lakši zalogaj, vjerujte mi da bi se grdno prevario; autori su u većini slučajeva pokušali u tih pet minuta izreći i izraziti što više, čime su te male forme dobile značaj koncentrata, odnosno zgusnutoga nukleusa autorovih ideja koje kao da su stremile k nekom svom vlastitom 'velikom prasku'. Ipak, uloženi trud oko koncerata bio je plodonosan jer su se neke od tih kompozicija u izvedbi pokazale zaista kao prava mala remek-djela, naišavši na srdačan prijem kod publike, a skladatelj koji je pobijedio na natjecanju, mladi gospodin Daniele Gasparini, za ovogodišnji je Biennale napisao jedan izvanredan klavirski koncert, ovaj put s formom većega arhitektonskog okvira.

S obzirom i na Vaša skladateljska nastojanja, jeste li razmišljali da u natjecanju sudjelujete kao autor, a ne izvođač?

Iskreno i ukratko – nisam razmišljao o tome isključivo iz razloga što su me već unaprijed konzultirali i angažirali za to da na tome natjecanju budem izvođač-solist, pa bih u tomu slučaju bio u svojevrsnome sukobu interesa. Ali, općenito, kad me već pitate za skladateljska nastojanja, moram reći kako sam taj aspekt svojega djelovanja svjesno i namjerno odgodio za neko zrelije doba svojega života, pa će tako i neki moj eventualni budući kreativni doprinos Biennalu ipak pričekati još koju godinu.

Vaših je izvođačkih pothvata i nagrada mnogo, a prošle ste godine također postali prvi stalni pijanist Zagrebačke filharmonije. Kakvo značenje ta titula ima (za Vas)?

Moram priznati kako mi je to jedno od dražih dostignuća u životu, i svakako dostignuće na koje sam veoma ponosan jer oduvijek imam veliko poštovanje prema instituciji Zagrebačke filharmonije. Iako ponekad zaista nije lako biti orkestralni glazbenik, osobito kad ste naviknuti na relativnu slobodu koju ja, primjerice, kao slobodni umjetnik ili profesor na Akademiji uživam već dulji niz godina, uistinu volim svirati u orkestru; obožavam orkestralni repertoar ravnopravno kao i pijanistički i veoma me ispunjava moment kolektivnoga nastojanja, tj. sinergije koja ipak samo u orkestralnome kontekstu može iznjedriti najveća ostvarenja uopće zamisliva i dostupna jednom muzičaru (prisjećam se, primjerice, nedavne izvedbe Mahlerove Osme simfonije). Moram, nažalost, isto tako priznati kako sam kod mnogih kolega pijanista naišao na jedno poprilično oholo nerazumijevanje za odluku da budem filharmonijski pijanist, jer se tradicionalno smatra kako svi sposobniji pijanisti moraju biti usmjereni isključivo na solističko sviranje. Ponosan sam što sam prije svega sam u sebi razbio te uvelike osiromašujuće stereotipe i predrasude te uživam u blagodatima i neslućenom bogatstvu koje mi pružaju – kako muziciranje u orkestru ili komornim ansamblima – tako i recitali s drugim instrumentalistima ili solo pjevačima, solističko sviranje ili pak komponiranje. Također, taj univerzalni i anti-egoistični pristup glazbi i njezinu izvođenju pokušavam usaditi i u umove svojih studenata na Akademiji, u iskrenome nastojanju da ih 'izliječim' od nesretne izoliranosti na koju su kao pijanisti gotovo pa prisiljavani od malih nogu.

O skladbi Invisible Cities Danielea Gasparinija, s čijom se praizvedbom predstavljate kao izvođač na ovogodišnjemu Biennalu, ne znamo za sada mnogo. Podijelite s nama neka razmišljanja o djelu, svakako s one izvođačke strane.

Ako kažem da dijelim vašu znatiželju, to neće biti baš potpuno šala – naime, kako se radi o praizvedbi, i sam s nestrpljenjem čekam na prvu probu sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, na kojoj ću i sam prvi put čuti kako to djelo doista zvuči, jer zasad poznajem samo jednu njegovu dimenziju odnosno solističku dionicu klavira. Inače, djelo nosi naslov i inspirirano je romanom Nevidljivi gradovi velikana talijanske književnosti Itala Calvina, dok četiri kontrastna stavka koncerta (Smeraldina, Ottavia, Valdrada, Olinda) nose nazive četiriju zamišljenih gradova iz navedenoga literarnog djela. Teško je ukratko opisati odnos između književnoga originala i glazbe, ali mogu reći da je autor otišao mnogo dalje od jednostavnog tonskog slikanja, otkrivajući se pritom ne samo kao maštovit i vješt kompozitor, nego i kao uistinu vrstan poznavatelj klavira i klavirskoga sloga, u koji je unio mnoge originalne i unikatne novíne. U svakom slučaju, Daniele Gasparini svakako je mladi skladatelj vrijedan naše velike pozornosti u godinama koje dolaze.

 

Razgovarala: Martina Bratić