MBZ

Ivana Kiš i Mak Murtić: skladateljske bilješke

Skladatelji osebujnog autorskog rukopisa i širokih glazbenih interesa, Ivana Kiš i Mak Murtić, podijelili su svoje autopoetičke, skladateljske bilješke, ususret izvedbi vlastitih skladbi u utorak, 9. travnja, u Muzeju suvremene umjetnosti.

Ivana Kiš: Noćna vožnja

Ova skladba sastoji se od dvaju dijelova:

1. Noćna vožnja

2. Cijevi

Oba ispituju težak osjećaj otuđenosti koji nerijetko obuzima ljude u gradovima.

 

1. Noćna vožnja

Tijekom dana gradski život ne odaje pravu sliku stvarnosti. Opća zaposlenost ostavlja dojam dinamičnog i blistavog života. Istina o gradu otkriva se noću, kada je grad ogoljen i kada na površinu izbijaju duboki osjećaji samoće.

Ovaj je dio skladbe, također, i jako osoban. Ja nemam svoj grad: grad u kojem sam rođena ostavila sam prije mnogo godina, a odonda me posvojilo nekoliko gradova, no nijedan nije doista bio moj. Noćnom vožnjom pokušavam se dublje povezati s posljednjim od mojih gradova-posvajatelja: Tel Avivom.

 

 

2. Cijevi

Gradovi su prepuni cijevi, bile one vidljive ili ne: cijevi su ono što zapravo čini grad. Gradske cijevi uglavnom nisu međusobno povezane jer svaka od njih ima svoju namjenu. One se protežu paralelno jedna s drugom, ili pak zaobilaze jedna drugu i stvaraju velike petlje. Isto se događa i s ljudima koji žive u gradu.

Mak Murtić: Razgovori u trgovačkom centru

Razgovori u trgovačkom centru skladba je napisana za duo perkusionista, multiinstrumentalista i elektroničkih glazbenika Nicolasa Sinkovića i Filipa Merčepa.

Rad je zamišljen kao glazbena instalacija te komentar suodnosa današnje komercijalne kulture i funkcionalnosti kulturnih centara suvremene umjetnosti, koji svoje korijene vuku iz istog doba, tj. perioda obnove nakon Drugoga svjetskog rata. Pitanje koje postavlja jest kako se čovjek osjeća u prostoru i što je za čovjeka prirodno okruženje, na koji način društvo, poglavito, ali ne isključivo, urbano društvo, zamjenjuje prirodne i gradske površine njihovim simulacijama ili pak simulakrama (simulacijama simulacija) u obama takvim centrima.

Skladba koristi tri prohodne prostorije u kojima “publika” postaje prolaznik i sama bira kada i kamo odlazi. U svakoj prostoriji događa se različit, ali povezan zvučni koncept, a koriste se snimke realnih razgovora, zvukova prostora, akustičnih udaraljkaških instrumenata te elektronskih triggera i instrumenata. Glazbenici su sami akteri u tom narativu, ali ne ometaju publiku u njihovu shvaćanju prostora, prirodnih i manufaktiranih mentalnih i urbanih prostora.

Inspiracija za skladbu bio je upravo suodnos Muzeja suvremene umjetnosti i Avenue Malla u Zagrebu te interes raznih promatrača izloga, odnosno izloženog. Gdje i kako se mlade generacije vide u prostoru centra kulture i je li centar kulture, tj. kulture u smislu civilizacije, postao onaj zamišljen za prodaju? Je li možda onaj zamišljen za izlaganje i kulturno uzdizanje zapravo isto prostor prodaje, samo sa suptilnijom porukom? Koje su sličnosti?